Ljubav jača od virusa

Duh

Videli su se prvi put nasamo dva dana pred proglašenje vanrednog stanja. Ona nije mogla da veruje koliko je dobro poznaje, a kratko su u kontaktu. On je, izgleda znao. Kako? Ne zna. Ali zna.

Napisao je “Jedva čekam da se opet vidimo”. A onda vest. Izolacija.

foto Picjumbo

Ona je neko ko traži. U stvari, bila je. Kada je odlučila da pusti sve konce i sve marionete oko sebe, baš sve, čak i one najbliže, pojavio se, eto, on koji joj je rekao: “Našla si”. Telefon bez žica povezivao je njihova srca. Srca imaju svoje žice, neke podzemne, nadzemne, vanljudske, kakve li. Izašla je na terasu. Sve se odvija tako brzo i tako sporo u isto vreme.

foto Pixabay

On, nekako, potire njeno “ja”, ali ne ružno, već ogoljuje ono što je potrebno da bude. Odbacuje njeno svesno. To je povremeno dovodi do mučnine. “Zaboravi iskustva, samo živi, ovde, sa mnom. Tu sam iako nisam tu. Prepusti se i živi!”

foto Picjumbo

Ništa lepše nije mogla da čuje. Ona, koja prešla trnovit put da nauči da stvarno živi. Kroz bol i blato. “Nemoj mi se zahvaljivati što si lepa”, napisao je. “Zahvaljujem ti se iz srca, jer mi prija da kažem hvala”, iskucala je. Tamo negde, u vazduhu, odzvanjalo je njeno “hvala” kroz dan. Čuo je on a čulo je i parče neba. Ma šta parče! Celo!”

Poljubio sam te”, napisao je. Kroz mali ekran na telefonu osetio se poljubac. Otvorila je usne. Udahnula je. Nebo se ušunjalo u nju. Ne parče, celo.

Ana Atanasković / Samo voli

Tekst može biti, u celini ili u delovima preuzet i objavljen isključivo uz poštovanje sledećih uslova: uz navođenje punog imena autora i postavljanje linka sa početne stranice ovog sajta, bez prerade preuzetog sadržaja i pod uslovom da se preuzimanje i objavljivanje ne vrši u komercijalne svrhe. Preuzimanje, kopiranje i objavljivanje ovog teksta suprotno navedenim uslovima predstavljaće kršenje autorskih prava.

Fenomen koji ne prestaje: Zašto volimo koka-kolu

Arhiva

Decenijama se piše o štetnosti pića koga ceo svet zna pod nazivom koka-kola. Navode se dokazi da izaziva kardiovaskularne bolesti, dijabetes tipa 2, rak, ubrzano starenje ćelija, gojaznost i mnoge druge ozbiljne zdravstvene probleme. Govori se i o količini šećera koju sadrži ali i o fosfornoj kiselini koja ima još pogubniji efekat. Ali, koka-kola ne prestaje da se konzumira, čini se da njena popularnost ne opada. Zašto?

foto Pexels

Početak i “sve ostalo je istorija”

8. 05. 1886. godine je apotekar Džon Pemberton izmislio svoj  lek za glavobolju. Pomešao je ekstrakte iz dve biljke, južnoameričke koke i afričke kole. Lek je prodavan po 5 centi. Ljudi su bili veoma zadovoljni efektima jer je kombinacija kokaina i kafeina. Prva boca koka-kole je napravljena u Misisipiju 1894. godine. “Privatna revolucija” ovog pića je tada počela svoj svetski put.  1903. godine kompanija je morala da izbaci kokain iz sastojaka, ali su zato pojačali prisustvo kofeina koji je takođe stimulator, ali nije zabranjen. Celokupni recept je bio i ostao misterija, receptura koka-kole je tajna. Možda je počela da bude tajna iz praktičnih razloga ali je to doprinelo da se stvori fama oko napitka.

Jednostavnost i misterija

Ukus koka-kole je i običan i neobičan u isto vreme. Sladak ali ne može se reći da je to klasična slatkoća. Misterija iz recepta je perfektno preneta na sam ukus koji je i ambivalentan i konkretan. U isto vreme je i lako i teško opisiv. Oni koji znaju da prepoznaju ukuse mogu da osete arome muskatnog oraščića, korijandera, vanile i cimeta kao i  soka limete i limunske kiseline. Mogu i da kažu da je to odlična kombinacija koja vuče i privlači konzumenta da pije dalje, i što je još bitnije, da je želi dok je nema, te da oseća potrebu da kupi napitak.

Receptura je osporavana, ali i dalje traje. To joj dodaje na misteriji a onda se sve vraća u krug – misterija i sastojci koji izazivaju želju podstiču konzumiranje a velike svetske prodaje održavaju trajnost brenda.

foto Pexels

Estetika

Flaša je bila dizajnirana tako da podseća na lepo izvajano žensko telo a sam logo sa belim slovima na jarko crvenoj pozadini pojačava emociju prema brendu. Tokom vremena ta emocija je postala bitnija od samog proizvoda – kompanija Koka-kola ne prodaje samo piće, već sreću u tom piću. U marketingu se crvena boja koristi da pojača moć, uzbuđenje, energiju i strast što dalje vodi ka stimulisanju apetita.

Nije samo koka-kola “kriva”?

Koliko god da su svesni štetnosti koka-kole neki kupci ističu da je njena kalorijska vrednost (42 do 49 kalorija na 100 mililitara) gotovo ista kao ona koju ima pivo. Takođe ističu i da lišće plave agave uz određeno vreme vrenja postaje meskalin a da su likeri i sirupi od agave u slobodnoj prodaji. “Nije sve crno-belo”, kažu ljubitelji koka-kole.

foto Unsplash

Zašto je koka-kola tako omiljena?

Zašto neki kažu da je “cepaju kao ludi” ili ne mogu da izađu iz prodavnice a da je ne kupe? Navode se razlozi da “najbolje ide uz ručak”, da se “slaže sa mesom ili testom”, da je “dobra kada se radi noćna smena i potrebno je da se ostane budan”. Neki vole njen miris a neki cene to što im rešava problem sa varenjem. Pojedincima je odlična jer ne vole kafu a navodi se i činjenica da je kompanija Koka-kola “moćni simbol slobode” (kako su padali diktatorski režimi tako je i kompanija ulazila na ta tržišta).

Šta možemo da zaključimo?

Da li je na kraju bitno da li se koka-kola voli zato što je voli ceo svet ili je to zbog magije samog napitka – pitanje je za razmišljanje. Ono što je sigurno je da magija i dalje traje.

Ana Atanasković / Samo voli

izvor glasjavnosti

Tekst može biti, u celini ili u delovima preuzet i objavljen isključivo uz poštovanje sledećih uslova: uz navođenje punog imena autora i postavljanje linka sa početne stranice ovog sajta, bez prerade preuzetog sadržaja i pod uslovom da se preuzimanje i objavljivanje ne vrši u komercijalne svrhe. Preuzimanje, kopiranje i objavljivanje ovog teksta suprotno navedenim uslovima predstavljaće kršenje autorskih prava.

Potreban vam je savet za sreću? Budite sami sebi razlog za osmeh!

Duh

Koliko puta ste čuli ili pročitali da neko kaže: “On/ona je razlog za moj osmeh”. Ili, pak, “Živim zbog njega/nje” pa onda “On/ona je moj život”? To je, naravno, sa jedne tačke gledišta, romantična izjava, ali može da bude i relativno opasna.

foto Picjumbo

Naravno da je divan osećaj kada vam je neka osoba inspiracija za radost i podsticaj za lepa osećanja i to je poželjno. Međutim, druga osoba (ma koliko bliska, bitna ili draga bila) ne bi trebalo da bude vaš glavni razlog za životnu energiju.

U jednoj pesmi Džo Koker izvesnoj dami poručuje “daješ mi razlog da živim”, ali uzmite u obzir da je dalji tok pesme veoma “praktičan” (erotična je).

Pitanje izvora radosti je “raščarani” krug. Nema tu mnogo misterije. Ukoliko ste zadovoljni sami sa sobom, bićete privlačni i drugoj osobi, isijavaćete energijom koja privlači. Ukoliko tražite da vam neko drugi ulepša dan ili duži period, vi u stvari tražite da izvor za vašu sreću dođe iz spoljašnjeg sveta, a to ne može biti privlačno na duže staze.

foto Picjumbo

Kako da sami sebi budete razlog za osmeh?

Verujte

Budite strpljivi i imajte poverenja. Svaka situacija se na kraju ipak završi na način na koji je potrebno da se desi, a posle nekog vremena shvatite da je tako i bilo potrebno. Dok se “ne slože kockice”, verujte da će se sve završiti za vaše dobro. Uostalom, ne kreirate ništa skroz sami, to su opasna učenja, uvek je tu i Bog i njegova volja. Verujte u Njegovu promisao.

Razvijajte svoje talente

Nemojte siliti sebe na hobije za koje nemate mnogo talenta. Možda biste i uspeli donekle u nekoj od disciplina za koje imate slabije predispozicije, ali je mnogo bolje da vreme koje imate potrošite na razvijanje talenata za koje imate unutrašnji poriv i za koje, jednostavno, znate da ste predodređeni. Ne trčite sa hobija na hobi već nađite onaj glavni.

Ne kontrolišite okolinu

Neke sitnice možete kontrolisati ali ipak dopustite životu da se odvija spontano. Ne možtete unapred znati šta će biti a zato je i izlišno brinuti se za sutra i prekosutra. Umesto da brinete, stvarajte (ovde se vraćate na prvi korak – rad na sopstvenim talentima). Ne kontrolišite ni druge ljude.

foto Picjumbo

Radite na sebi

Suprotno opštem modernom (i, ponoviću, opasnom) učenju, glavni “rad na sebi” nije poboljšanje samo sopstvenih kvaliteta. Naprotiv, pravi duhovni rad “na sebi” podrazumeva poboljašnje odnosa sa drugima. Nemate vremena na pretek, stoga još danas budite tolerantniji, obazriviji i susretljiviji prema bliskim ljudima. Tako ćete postići i lično unutrašnje zadovoljstvo.

Ne čekajte ni na koga

Svakako da je divno biti u srećnoj vezi ili prijateljskom odnosu. Kada vam se to desi ili dešava, uživaćete, poboljšavaćete svoj nivo energije. Ali, nemojte ga izgubiti čekajući da vas neko spasi, da vam donese sreću. Prvo, svaki odnos se može prekinuti na neki način. Drugo, slepog čekanja ne dobijate nikakve koristi. Iskoristite vreme dok ste sami da uživate u svim nijansama života koji se krije tamo gde ne očekujete (pijace, šetališta, prirodne lepote, nova iskustva, nove grupe ljudi, učenje, istraživanje, humanitarni rad…).

Jedno je sigurno – interno vreme prolazi. Ukoliko položite sav svoj potencijal za životnu radost u ruke druge osobe, to može da bude prvi korak ka “ja bez tebe ne mogu da živim”, što je rečenica dobra za pesmu i kafanski život ali za praktičan, realan, i, na kraju krajeva – vaš, priznaćete – nije.

Ana Atanasković / Samo voli

prvo objavljen na glasjavnosti

Tekst može biti, u celini ili u delovima preuzet i objavljen isključivo uz poštovanje sledećih uslova: uz navođenje punog imena autora i postavljanje linka sa početne stranice ovog sajta, bez prerade preuzetog sadržaja i pod uslovom da se preuzimanje i objavljivanje ne vrši u komercijalne svrhe. Preuzimanje, kopiranje i objavljivanje ovog teksta suprotno navedenim uslovima predstavljaće kršenje autorskih prava.

Pravila su bitna ili ne? Postoje li modni zločini?

Duh

Uprkos tome što reč zločin ima tešku konotaciju a moda predstavlja vid umetnosti te je po samoj svojoj prirodi slobodna, sintagma “modni zločin” postoji i često se koristi. Definicija modnog zločina je – obući komade odeće koji jedni sa drugima ne idu ili obući se tako da opšti utisak većini izgleda ružno i neprihvatljivo. Drugačije rečeno, modni zločin je oblačenje ili šminkanje mimo modnih pravila ili uklapanje materijala koji po svom sastavu nisu za kombinovanje.

foto Unsplash

Da li se to može reći za svaki neuobičajeni slučaj i koliko termin “modni zločin” važi za određenu estetsku pojavu? Koliko na nju utiču vreme i ličnost koja je nosi?

Pored nekih koji su očigledni (neispeglana, otrcana, isflekana odeća i pogrešna veličina iste, na primer), postoje i razne nijanse modnih kombinacija koje mogu a i ne moraju da se svrstaju pod neoprostivu modnu grešku.

foto Unsplash

Modni zločini koji su postali deo svakodnevice

I u prošlosti su dizajneri donosili šokantne ideje. Na primer, 1907. godine je to bio kupaći kostim, 1960-ih smoking za žene a 1990-ih slip haljina (koja je ranije bila rezervisana samo za spavaću sobu). U početku su te kreacije bile šokantne i jednom delu javnosti neprihvatljive, a sada su uobičajene. U srednjem veku su, čak, opati javno osuđivali ljude koji bi se obukli u neskladu sa svojim drušvenim položajem!

foto Unsplash

Modni zločini koji se ciklično vraćaju

Zvoncare su bile oznaka revolucije 1970-ih  a kasnije ismevane. “Baket” šešir se pojavio 1990-ih i mislili smo da se nikada neće vratiti, ali u poslednje vreme su ga promovisale modne blogerke, i to u kombinaciji sa elegantnim haljinama.

“Dupli teksas” (nošenje farmerki i teksas jakne zajedno) je 1980-ih bio normalna pojava koja je kasnije odbačena da bi se sada vratila, najčešće u verziji gde je jedan od odevnih predmeta od tamnijeg teksasa. Međuim, neki to i dalje smatraju neprihvatljivom kombinacijom. Neki već sada gledaju na neprikosnovene milenijumske agsice kao na zločin govoreći da je to obuća samo za kuću a neki ih se i dalje ne odriču.

foto Unsplash

Pojedinci smatraju da je nošenje uočljivog imena brenda preko grudi pitanje ličnih kompleksa, a trend se ponovo vratio. Ranije dama nije izlazila napolje dok ne upari boju cipela, kaiša i torbe a sada je taj imperativ “razbijen” i smatra se nepotrebnim. Isto važi i za obavezno nošenje najlonki na haljine, čak i leti. Skoro simultano, modni trendovi su doneli mogućnost nošenja raznih vrsta čarapa na sandale, što je ranije bilo za zgražavanje. Kada smo kod čarapa, i njihova boja se može smatrati greškom. Setimo se samo generacija devojaka koje su 1980-ih nosile crne najlonke da bi bile drugačije od svojih majki i baka koje su ih nosile u boji kože. Sada je ta boja dominantna.

Setovi ogrlica i minđuša su sada zastareli a ranije su smatrani vrhunskom elegancijom. Često možete čuti da je monohromatski stil modna greška (izuzimaju se crna i bela boja) a setimo se samo koliko je lepo stajao Sibil Šepard u seriji “Slučajni partneri”!

foto Unsplash

Uglavnom se može čuti da crvena i roze boja ne idu zajedno. A kako su prihvatljive na cvetnom dezenu? Sve u svemu, u eri u kojoj smo videli nošenje štikli na trenerke i crni brushalter ispod bele košulje za malo stvari se može reći da su neprihvatljive iako su, pak, neki skloni da tvrde da je modni zločin nošenje baletanki uz parti haljinu.

Oko jedne stvari se slažu mnogi – modni zločin je nošenje večernje garderobe i šminke danju. No, kao i uvek, neko će izabrati baš to.

foto Unsplash

Kreativnost ili ludost?

Ako zanemarimo trendove i detalje, možemo primetiti da postoje i ekscentričnije kombinacije. Tu spadaju razni nemogući spojevi materijala i stilova (od kojih su, opet, neki postali normalni, kao nošenje patika na svečane suknje i haljine) i uvrnuta rešenja (japanke sa veštačkom travom, mešanje više boja u stilu “rajske ptice”, telo otkriveno na vulgaran način, cipele sa dve štikle, karneri na rukavima metar široki, suknja napravljena od plastičnih lutki okrenutih glavom na dole, jakna sašivena od kesa za đubre, helanke i cipele iz jednog dela, punjeni labud oko vrata…).

Neki će ih braniti govoreći da su to dela kreatora. Neka od njih i jesu, ali gde je i postoji li granica između kreativnosti i ludosti? I, šta je kostim, šta je maskenbal, šta je scenski nastup, provokacija, protest ili skretanje pažnje na nešto, sa jedne strane, a prihvatljiva moda sa druge? Da li je potrebno da između njih postoje pravila i “linije koje se ne prelaze”?

Hoćemo li zagledati nekog ko se ulicom prošeta obučen kao za Met Gala događaj? Ili ćemo nonašalantno proći pored njega?

foto Unsplash

Recept za modni pogodak

Ipak ste obukli ansambl koji će neko da prokomentariše kao zločin? Ne sekirajte se. Prvo, nemojte nikada nositi nešto što vam nameću drugi ako to ne želite. U doba kada se trendovi menjaju tokom jedne noći i isto toliko brzo nestaju, čini nam se da više ne znamo šta je greška a šta ne. Savremena moda je ciklična a stil koji negujete je bitan.

Ako vam se baš dopada košulja sa banana printom, kupite je. Poenta je u balansu. Ako ne želite da u njoj izgledate napadno, neka ekscenričan komad bude “glavni igrač” a ostatak odeće sveden. Možda više volite krajnji minimalizam? Izbor je vaš. Jer, ko je pozvan da utiče na njega? Na kraju krajeva, u modi je, kao i u životu, najvažnije samopouzdanje, lični osećaj da je vama lepo u dva sloja – vašoj koži i u vašoj odeći. Ni savršeni modni pogodak neće vam vredeti ako nemate samopouzdanje.

Ako se osećate kao milion dolara, možete poneti najjednostavniju haljinu šivenu online, koju ste naručili i bez probanja. Ako je nosite tako da znate da u njoj izgledate dobro, to će vam doneti unutrašnje zadovoljstvo a ubrzo može naići neko ko će, očaran vašim izgledom, potvrditi da ste najslađa i najlepša žena na svetu.

Ana Atanasković / Samo voli

Tekst može biti, u celini ili u delovima preuzet i objavljen isključivo uz poštovanje sledećih uslova: uz navođenje punog imena autora i postavljanje linka sa početne stranice ovog sajta, bez prerade preuzetog sadržaja i pod uslovom da se preuzimanje i objavljivanje ne vrši u komercijalne svrhe. Preuzimanje, kopiranje i objavljivanje ovog teksta suprotno navedenim uslovima predstavljaće kršenje autorskih prava.

tekst objavljen na glasjavnosti

Coco Chanel wasn’t right after all? A little black or another dress colour?

Duh


Let’s be clear, I have long thought that Coco Chanel is right about this particular topic and I do not dispute that there will always be those who still think she is. And that’s okay. I will certainly always appreciate her work, her contribution to art, her timeless creations, her personality, the company that bears her name and her practically philosophical (and these may be the most important) thoughts.

photo Pixabay

I grew up in the 70’s and 80’s with my dad who couldn’t stand black. He didn’t even want to have a business bag in that colour. It was brow, made of fine, soft skin. I didn’t agree with him, but that came later, when I went to high school and wore a Sebastian bag, black studded shoes, and a black choker necklace (actually, a bow). It was the dawn of the 1990s. I had no reason to agree with him or not in my early childhood, because when I look at those photos, none of my friends or people around me wear black, except those who are in mourning!

photo Pexels

Let’s be clear, I used to have 20 or more black dresses. Coco Chanel would be proud of me for saying that a little black dress is the best thing a woman can wear. They are now packed in one box because I hesitete to throw them away. Let’s be clear, we can argue about whether the rule that black is worn only when somebody dies outdated or not but first keep in mind – I’m a person for whom black was the ultimate colour for everything for about 20 years – from shoes to handbags, summer shirts, tunics, pants, jackets, slippers, tracksuits to coats – you name it. I have already mentioned the dresses. Black was the color that is the most elegant, the most powerful, the most fatal, the most dignified and the most beautiful. Even when I was buying colorful things, I was drawn to designs that have a black base. I also wore other colors, especially in summer, but as soon as autumn came – what else would I want but black? Even glasses, gloves, wallets and scarves. Not to mention black high boots. They were a source of immense joy and fantastic feeling for me (I have to admit that they still are).

Let’s be clear, I’m not saying that black is ugly in fashion. I will never think that. But it became sad.

The process of leaving it was long (it is still going on because it is not easy to finance the transition from twenty years of investing mostly in black for all things, even in a fur leather coat) and it started when a very important person in my life turned my attention to yellow and when I bought pillows in that color to freshen up the apartment and sew a dress which I wore for the highest quality professional photo shoot so far. It was as if a new world had been revealed to me. But, in fact, I was very happy to wear yellow as a child.

photo Pixabay

Then I remembered – black is a symbol of Saturn. The one who limits, brings difficult challenges, sufferings and troubles (they are always there because of some personal development, but, nevertheless – they are sufferings). Why would I amplify them?

In Serbia we say: black devil, black days, as black as darkness, black earth (when somebody is being buried), black magic, black market. None of these has a positive connotation. When I go back to my photos from the recent past and look at myself in black – I’m beautiful, outfits are beautiful, but I somehow have a widow vibe. I admit, I am subjective (as I was when I loved them) and it is possible that now when I am making cuts, I have overemphasized feelings. But the energy is indescribable when I came back to white shirts, for example. A completely different woman and a completely different glare of the face! Formal white shirts, as in recitals. Or as a Tito’s pioneer.

Let’s be clear, I will never condemn anyone or say anything in his face on this topic – everyone chooses what they want. But let’s think – why does Queen Elizabeth II of England never wear black (except when she is in mourning for someone)? Does she know something we don’t?

photo Unsplash

Okay, maybe it’s primitive, because people from ancient times equated black with malice and misfortune. Maybe it’s primordial? Maybe it’s instinctive? Well, Queen Elizabeth said that she wears bright shades (she doesn’t wear much cream colour, for example) so that people who are waiting to see her can enjoy the joy of the colors that are on her. She wears black shoes, a bag and gloves sometimes. But, somehow, I feel there is something deeper about her not wearing black.

Renoir said that black is the queen of colours. And that’s okay. I thought the same for a long time. But, somehow, as I climbed the ladder of discovering true and deep personal joy, black became less and less pleasing to me. Coincidental?

photo Pixabay

In ancient Egypt, for example, black signified fertility and rebirth. Also, in Chinese and Japanese culture, black is associated with spiritual development, childhood, growth and even femininity. And that’s okay. But somehow, as I climbed the ladder of self-awareness, I liked black less and less. Coincidental? Subjective? Only my opinon? Perhaps.

In Serbia we say black for some things that are not black (wine, chocolate, grapes…). They are not black but dark eggplant or brown.

It is clear to me – there is no white without black or black without white. In every life, on every path, there is always a little from both. But should I encourage black? It is sophisticated, mysterious, sexy and powerful, but it is also conventional.

For now, black and I are in the parting phase. Will we balance ourselves – maybe. And I’m writing this to ask you, what do you think, was Coco Chanel right about the little black dress and, in general, black or not? Think hard. In fact, feel it.

Ana Atanasković / Samo voli

The text may be downloaded and published in whole or in part only subject to the following conditions: stating the full name of the author and posting a link from the home page of this site, without processing the downloaded content and provided that downloading and publishing is not for commercial purposes. Downloading, copying and publishing this text contrary to the stated conditions will constitute copyright infringement.

					

Koko Šanel ipak nije bila u pravu? Mala crna ili neka druga haljina?

Duh

Da se razumemo, ja sam dugo mislila da je Koko Šanel u vezi ove konkretne teme u pravu i ne sporim da će uvek postojati oni koji i dalje da misle da jeste. I to je u redu. Svakako ću uvek ceniti njen rad, doprinos umetnosti, vanvremenske kreacije, ličnost, kompaniju koja nosi njeno ime i njene praktičnofilozofske (a te su može biti i najvažnije) misli kao:

Nije me briga što mislite o meni. Ja o vama uopšte ne razmišljam; Nema vremena za svakodnevnu dosadu. Postoji vreme za rad. I vreme za ljubav. To ne ostavlja prostor za neko drugo vreme; Niko nije mlad posle 40. godine, ali neodoljivi možemo biti bilo kada; Što je devojka lošije, to treba bolje da izgleda; Brinući se o lepoti, treba početi od srca i duše. U suprotnom nikakva kozmetika ne pomaže itd itd.

foto Pixabay

Odrastala sam 70-ih i 80-ih i to sa tatom koji nije podnosio crnu, čak ni poslovnu tašnu nije hteo da ima u toj boji. Bila je braon od fine, meke kože. Ja se nisam sa njim slagala, ali to je došlo kasnije, kada sam pošla u srednju školu i nosila sebastijanku, crne zumbane cipele i crnu čoker ogrlicu (u stvari, mašnu). Bio je to osvit devedesetih. A ranije nisam imala razloga ni povoda da se sa njim slažem ili ne jer kada pogledam fotografije iz detinjstva niko od mog društva ili ljudi oko mene ne nosi crno, osim onih koji su u žalosti!

foto Pexels

Da se razumemo, ja sam do skoro imala 20 i više crnih haljina. Koko Šanel bi bila ponosna na mene jer je rekla da je little black dress našto najbolje što žena može obući. Eno ih sada u jednoj kutiji, spakovane su jer mi je žao da ih bacim. Da se razumemo, možemo polemisati oko toga da li je ideja da je crno samo za žalost zastarela i demode, ali prvo imajte u vidu – ja sam osoba kojoj je dobrih 20-ak godina crna bila ultimativna za sve – od cipela preko tašni, letnjih košulja, tunika, pantalona, jakni, kućnih papuča, trenerki, kaputa – you name it. Haljine sam već spomenula. Crna je bila ta boja koja je najelegantnija, najmoćnija, najfatalnija, najdostojanstvenija i najlepša. Čak i kada sam kupovala šarene stvari, prilačile su me dezeni koji imaju crnu osnovu. Nosila sam i druge boje, naročito leti, ali čim dođe jesen – šta bih drugo do crno, čak i naočare, rukavice, novčanik i šalove. Crne visoke čizme da ne spominjem. One su mi bile izvor neizmerne radosti i fantastičnog osećanja (moram priznati da i dalje jesu).

Da se razumemo, ne kažem da je crna u modi ružna. Nikada to neću misliti. Ali postala mi je tužna.

Proces izlaska je bio dug (i dalje traje jer nije lako isfinansirati prelazak iz dvadesetogodišnja ulaganja uglavnom u crnu boju za sve živo, pa i monton) a počeo je kada mi je jedna veoma važna osoba u životu skrenula pažnju na žutu i kada sam kupila jastučiće u toj boji da osvežim stan i sašila haljinu u kojoj imam najkvalitetniju profesionalnu fotografiju do sada. Kao da mi je otkrio neki novi svet a, u stvari, nosila sam vrlo rado žuto u detinjstvu.

foto Pixabay

Onda sam se setila – crna boja je simbol Saturna. Onog ko ograničava, donosi teške izazove, patnje i nevolje (uvek su tu zbog nekog ličnog razvoja, ali, ipak – patnje). Zašto bih ih pojačavala?

Kažemo: crni đavo, crni dani, crn kao mrak, crna zemlja, crna magija, rad na crno. Ništa od toga nema pozitivnu konotaciju. Kada se vratim svojim slikama iz skorašnje prošlosti i gledam sebe u crnoj – lepa sam, lepe su stvari, ali imaju neki udovica vajb. Priznajem, subjektivna sam (kao što sam bila i kada sam ih volela) i moguće je da sada kada pravim rezove imam prenaglašena osećanja. Ali, neopisiva je energija kada sam se vratila belim košuljama, na primer. Sasvim druga žena i sasvim druga bleštavost lica! Svečane bele košulje, kao na recitalima. Ili kao u pionirima.

Da se razumemo, nikada nikog neću osuditi niti mu u lice bilo šta reći na ovu temu – svako bira šta hoće. Ali, razmislimo – zašto engleska kraljica Elizabeta II nikada ne nosi crno (osim kada je u žalosti za nekim)? Zna li ona nešto što mi ne znamo?

foto Unpslash

U redu, možda je primitivno, jer su ljudi iz davnina poistovećivali crnu sa zlobom i nesrećom. Možda je primordijalno? Možda je instinktivno?

Dobro, kraljica Elizabeta je rekla da nosi jarke nijanse (ne nosi mnogo ni krem boju, na primer) da bi ljudi koji čekaju da je vide mogli da uživaju u veselosti boja koje su na njoj. Nosi crne cipele, tašnu i rukavice ponekad. Ali, nekako, ima mi tu nešto dublje oko njenog nenošenja crne.

Renoar je rekao da je crna kraljica boja. I to je u redu. Dugo sam tako i mislila. Ali, nekako, kako sam se penjala na lestvici otkrivanja istinske i dubinske lične radosti tako mi je crna sve manje i manje prijala. Slučajno?

foto Pixabay

U Starom Egiptu, recimo, crna boja je označavala plodnost i ponovno rađanje. Takođe, u kineskoj i japanskoj kulturi, crno se vezuje za spiritualni razvoj, djetinjstvo, rast pa čak i ženstvenost. I to je u redu. Ali, nekako, kako sam se penjala lestvicama samospoznaje sve manje mi se dopadala crna. Slučajno? Subjektivno? Samo moje? Možda.

Kažemo crno za neke stvari koje nisu crne (vino, čokolada, grožđe…). Dakle, samo kažemo ali one nisu crne već tamno patlidžanaste ili braon.

Jasno mi je – nema bele bez crne niti crne bez bele. U svakom životu, na svakom putu je uvek neka tačka od obe. Ali, da li da podstičem crno? Ono jeste sofisticirano, misteriozno, seksi i moćno, ali je i konvencionalno.

Za sada smo u fazi rastanka crna i ja. Da li ćemo se izbalansirati – možda. A ovo pišem da vas pitam, šta mislite, da li je Koko Šanel bila u pravu u vezi male crne haljine i, uopšte, crne boje ili ne? Dobro razmislite. U stvari, osetite.

Ana Atanasković /Samo voli

Tekst može biti, u celini ili u delovima preuzet i objavljen isključivo uz poštovanje sledećih uslova: uz navođenje punog imena autora i postavljanje linka sa početne stranice ovog sajta, bez prerade preuzetog sadržaja i pod uslovom da se preuzimanje i objavljivanje ne vrši u komercijalne svrhe. Preuzimanje, kopiranje i objavljivanje ovog teksta suprotno navedenim uslovima predstavljaće kršenje autorskih prava.

Reference

srpskacafe

bourncreative

Da li je potrebno da znamo sve ili da se fokusiramo na ono što nam je najveći dar?

Duh

Moderna vremena donose i moderna mišljenja te često možemo čuti poruke da možemo sve što pomislimo, da je potrebno samo da se dovoljno trudimo za nešto. „Sve je u glavi, može se naučiti“ glasi krilatica koja kruži društvenim mrežama te se preporučuje da se, bez obzira na predispozicije i talenat, krene u osvajanje novih veština.

foto Pexels

U tome ima i istine, nije na odmet probati nešto novo, izaći iz zone komfora i naučiti nešto novo. No, da li tu postoji određena granica? Da li je potrebno beskrajno insistirati na nekoj veštini (naročito umetničkoj ili motoričkoj) ukoliko za nju imate manje predispozicija?

Da li je u životu važnije šta „kaže glava“ ili šta „kaže srce“?

Talenat je dat svakom pojedincu, nema čoveka bez talenta. Da li je to medicina, rad sa ljudima, humanitarni rad, kuvanje, dizajn, pisanje, pevanje ili izrada veštačkih trepavica – sve može biti talenat i od svega se može napraviti karijera. No, ni karijera nije najvažnija u celoj priči. Najvažnija je unutrašnja lična satisfakcija čoveka kada radi ono što voli i za šta ima duboku intimnu naklonost.

To ne znači da je život potrebno svesti samo na jednu aktivnost ili jedan talenat jer ipak postoje i renesansne ličnosti, ali niko nije u toj meri sposoban za svaku veštinu, što je sasvim suprotno mišljenje od opšteprihvaćenog u sadašnjosti. Individua se može baviti i sa više stvari koje iziskuju nekoliko različitih talenata, ali i u njima je najbolje ako dođe do „niša“ tj. do realizacije najdetaljnijih ličnih preferenci. Tako neko može da odluči da proizvodi samo krofne, drugi knedle a treći sirove kolače.

Naročito obratite pažnju ako vas neko drugi ubeđuje da morate savladati neku veštinu koju (trenutno ili trajno) ne osećate kao deo svoje ličnosti i interesovanja. Inspiraciju možete naći kada je sami tražite a ne kada vam je neko nameće.

foto Pexels

Niko ne zna sve niti je može da zna sve niti je potrebno da zna sve. Može se nadgledati i koordinirati ali ne i raditi sve. Često se zanemari činjenica da talenata ima mnogo ali da nijedan čovek nije rođen sa svim mogućim. I to je dobro.

foto Pexels

Uostalom, dar i poziv se osećaju iz srca. Rešenje na pitanje šta je čovekov poziv glasi u odgovoru na pitanje – šta bi radio i besplatno. Ukoliko uvek prihvatimo da nešto ne možemo zato što „to ide iz glave“ možda i možemo da savladamo neku veštinu koja je opšteprihvaćena, ali na taj način možda gubimo vreme koje bismo posvetili onoj koja nam je prirodno data.

To ne znači da nije potrebno menjati se ali ni da je nužno raditi nešto na silu. Ono što se iznutra zna nije podložno promenama koje nameće okolina.

Pravilna percepcija sebe je, uostalom, osnova svakog velikog uspeha.

Ana Atanasković / Samo voli

Tekst može biti, u celini ili u delovima preuzet i objavljen isključivo uz poštovanje sledećih uslova: uz navođenje punog imena autora i postavljanje linka sa početne stranice ovog sajta, bez prerade preuzetog sadržaja i pod uslovom da se preuzimanje i objavljivanje ne vrši u komercijalne svrhe. Preuzimanje, kopiranje i objavljivanje ovog teksta suprotno navedenim uslovima predstavljaće kršenje autorskih prava.

tekst prvobitno objavljen na glasjavnosti

10 MISCONCEPTIONS ABOUT NIKOLA TESLA AND WHY THEY ARE NOT ACCURATE

Arhiva

Nikola Tesla, the inventor, scientist and engineer of timeless status is one of those who intrigued the society during his life. That continued after his death. But intrigue, curiosity, foreboding and hope are one thing, and delusions (which are getting prominent in all fields and which, caused by nothing relevant, have turned into conspiracy theories and half-truths and lies) are something completely different.

With the thought – a lie can never work out, no matter how positive it may seem and as someone who has lovingly researched the character and work of Nikola Tesla since childhood, I am writing this text in the hope that it will shed some light on the most common misconceptions about it which, I believe, he himself would not like to spread on the Internet (which we have thanks to him).

foto Freeimages

1 – Tesla lived an ascetic and secluded life

Incorrect. He did not live in seclusion from the world, neither in Graz, where he studied, nor in Budapest, where he worked, nor in Maribor, where he gambled almost everything away. Prof. Velimir Abramovic found that Tesla ’tried physical love with prostitutes in Graz, with Mimi and Fifi, about which there are court records from 1876 in Maribor.’ I haven’t seen those records in person, but Tesla’s many years of research tell me similar – in the first part of his life, he was a man who loved to hang out, go out and enjoy all the charms of life.

In his youth, he also had a girlfriend in his hometown, Ana (some mention the name Maria), whose son, many years later, came to New York and became a boxer, and Tesla met him because his former love begged him to be of help.

He did not live ascetically even in Paris, where Sarah Bernhardt deliberately dropped her handkerchief so that he could pick it up, nor in the first decades of his stay in New York, when he was called the Fifth Avenue dandy and when he lived in the most luxurious hotel – Waldorf Astoria. While hanging out with the architect Stanford White, for example, he once attended a dinner at a photography studio at 6 West Street 6, where a large foam cake arrived in front of the guests and a young girl came out of it, as it was said, with almost nothing on her.

In the first decades of his stay in New York, Nikola Tesla moved in the most elegant company, going to salon gatherings at the home of Robert Underwood Johnson and his wife Katherine, who introduced him to Mark Twain, Theodore Roosevelt, Antonin Dvorak, John Muir and Marguerite Merington and other members of cream of the society. Tesla also hung out with John Jacob Astor, a famous magnate, and with Anne Morgan, the daughter of J.P. Morgan, another man from the “big money” circle who was the most famous banker and financier.

After 1917, when Tesla’s Wardencliff Tower project failed (several reasons were included), Tesla suffered a nervous breakdown, and even his handwriting changed. Since then, he retired and did not go out in public so often. He moved to the more modest hotel ’New Yorker’ and lived more and more isolated, only to see only one or two people towards the end of his life.

2 – Tesla gave an interview for the magazine ’Immortality’

Incorrect. Tesla wrote scientific articles and translated the poetry of Jovan Jovanovic Zmaj for the magazine ’Century’, which was edited by his friend, the poet Robert Underwood Johnson. The magazine ’Immortality’ and Tesla’s interview for him are the fruit of imagination shaped in the drama ’Tesla or the Adaptation of Angels’ written by Stevan Pesic.

The drama is exceptional and the text is beautiful, although it is wrong to attribute the quotes from that work to Nikola Tesla (which seems to be the case and, like many appearances on the Internet, people share information and believe as soon as they look at something without first checking it).

foto Freeimages

3 – Tesla is a sublime being because he respected numbers divisible by 3

Tesla really reached important spiritual depths. Number 3 was important to him both scientifically and spiritually but, nevertheless, some of his behaviors were so pronounced (literally obsession with that number) that they quite resemble obsessive-compulsive disorder. To reveal the psychological work of Tesla’s personality, his neuroses and why, for example, he was terrified of pearls (there is no lyrical-quasi-spiritual reason), I recommend Vlade Jerotic’s book ’The Gifts of Our Relatives’. Psychological analysis of anyone’s personality does not diminish their talent or achievements, and it is important for understanding some of their actions.

4 – Tesla did not like women and did not have them in his environment

Incorrect. However, he could not stand noisy, aggressive, obese and too eccentric women, that is true. Many chased him and probably bothered him, but he did not refuse the company of women he considered valuable.

Katherine McMahon Johnson, wife of his best friend, Robert Underwood Johnson, was the woman who loved him the most – with all her heart and soul. She was his “spiritual protector” and he was her friend. He constantly came to their home during the first decades of his stay in New York, and they often exchanged letters, in which he joked with Katarina’s timid nature and attempts to conquer him, but always gently and with respect. He gave her small inventions, they talked for a long time and, if he had not decided to be “married to science”, she would have been the woman he would have allowed to be closest to him.

He also had a close friendship with Ann Morgan, and the writer Marguerite Merington whose modesty and elegance he respected and admired. Sarah Bernhardt was his friend in New York as well, and he liked to talk to her. A certain May Klein sent him letters from a great distance every day and he kept all of them. He was chased by Countess Francis Warwick, Katherine Moth and Flora Bigelow Dodge, and he admired Croatian opera singer Milka Trnina and New York actress Elsie Ferguson. Princess Elizabeth Wilma-Lvov Parlagi painted his portrait (the famous “Blue Portrait”). He also appreciated the company of Madeleine Astor, the wife of financier John Jacob Astor. Both Anne and Madeleine helped him get money for their projects.

He said this about women:

’I have always believed that a woman possesses those gentle and subtle qualities of mind and soul, which made her far superior to men in those aspects,’ ’I put a woman on a pedestal, and in those qualities I valued her far more than men. I admired at the foot of the creature I raised to those heights, and like any true admirer, I felt unworthy enough for the object of my worship.’

’But this was all once, now, this woman with the gentle voice I adored is gone. In her place came a woman who thinks that her main success in life is to be as much like a man – in dress, behavior, sports and achievements of any kind. A woman’s independence and the ability to get what she wants in the business world disrupt the male independent spirit. The old fire that he once felt when he did something that would provoke female loyalty, today turns to ashes. History has given us many examples of the wonderful influence of some unusual women. Among them were the mothers of great men. But their influence was not in any determination to be better than a man or to compete with him.

The power of a real woman is so great that I think that if a beautiful woman appeared – and when I say beautiful, I mean beautiful in soul, behavior and thoughts, something like a goddess – if one of them suddenly appeared somewhere on Earth, she could to rule the whole world. Her leadership would be universally accepted.’

foto Pexels

5 – Tesla patented a purple plate

Incorrect. Not only did he not patent it, but he never worked on such a project, the creator of which is a certain Ralph Bergstresser. There are also some techniques and ’spiritually promising’ therapies that use Tesla’s name and whose origin and effects are very questionable.

6 – Number of patents

Without any desire to diminish Tesla’s value (I myself worked on a book about him for five years researching for two months in the archives in the United States), the fact is that it is not known exactly how many patents he had and the information that he had more than 700 is incorrect. It’s just a fact and of course the importance of his patents is like there were a million of them because they changed the world.

foto Pixabay

7 – Tesla was a swimming teacher

Incorrect. A photo circulating on the Internet and showing a gentleman in a bathing suit similar to Tesla in a shallow sea with a lady in a ’swimming skirt’, where it is stated that it is Tesla who is a ’swimming instructor’, does not represent the famous scientist. Firstly, he did not do that job (which does not mean that he did not do ’ordinary’ jobs, such as when he was a manual worker when he came to the USA) and secondly, Tesla was a tall man and the gentleman in the photo obviously is not. Enthusiasm about Nikola Tesla should stem from the fact that he was not a conformist, he did not wait for the best time, he did even the hardest jobs and worked day and night, but not from the lie that he was a swimming instructor.

8 – Tesla devised HAARP

Simply said – it is not true.

9 – Tesla is the founder of religion or modern spirituality

Incorrect. Tesla did not want to establish any new religion. His father was an Orthodox priest, he himself was interested in some aspects of Indian philosophy, but he never planned to establish a new spirituality, nor was he a deity himself.

foto Pixabay

10 – Tesla was called ’crazy scientist’ in Serbian newspapers when he visited Serbia

Incorrect. If you found a ’newspaper clipping’ on the Internet with the title ’Crazy scientist of Serbian origin visited Serbia’ – that is fictional news that is a joke. And it’s okay, it’s necessary to joke, but it’s made so that the paper looks like a newspaper from that time and people don’t even look at how the photo is (’shiny’ and inauthentic, passed through a sepia filter), ’understand’ that it looks like without any checks (like all of the above) and share it as true. It is incomprehensible to me, but it seems that there are many for whom it is not.

Appendix

And, one more thing – there are people who, under the guise of working on the character and work of Nikola Tesla, do not respect moral, ethical and professional rules. That, it seems to me, is the most difficult fact of all already mentioned.

Ana Atanaskovic / Samo voli

author of the book about Kathterine Johnson – ’My Love Nikola Tesla’ (the book is sold out and is waiting for a new publisher)

The text may be downloaded and published in whole or in part only subject to the following conditions: stating the full name of the author and posting a link from the home page of this site, without processing the downloaded content and provided that the download and publication is not for commercial purposes. Downloading, copying and publishing this text contrary to the stated conditions will constitute copyright infringement.

References

Book ’My Love Nikola Tesla? and my lecture ’Tesla and women’

Politika

’Nikola Tesla’s patents – facts and misconceptions’ – Dr. Snezana Sharboh

Telegraf

Personal experience of the author

Zašto je bitno gledati ljude u oči i zašto su susreti značajni?

Duh

“Susret dve ličnosti je poput kontakta dva hemijska elementa, ako postoji reakcija, oba se transformišu”, rekao je Jung.

Veoma je bitno kako počinje susret dve osobe, ta prva iskra prvog pogleda koja nikada nije slučajna, kao što ništa i nije. Susret određuje kasniji odnos osoba.

foto Pixabay

Sve smo mi odavno stvorili oko sebe, željom uobličili. Ako i dalje strasno želimo i verujemo, desiće se. Kad tad. Onda, kad zaboravimo, pojavi se susret. Obično kad se najmanje nadamo, zato i liči da je sve slučajno.

Naravno, postoje i “namešteni” susreti. Kad neko nekog zna pa preporuči, organizuje. I to je dobro. Možda, čak, i bolje. Jer, reference oduvek bile bitne i za prijateljstvo, saradnju i ljubavne odnose!

Šta je bolje a šta je lepše? Naizgled namešteno ili naizgled spontano?

U oba slučaja se može desiti prodoran pogled, čovek uradi nešto što nije radi do tada, može da se odigra i neka šašava situacija, možda čak i nezgodna u tom trenutku.

Šta je susret? Prolazak? Dolazak? Trenutak? Pamćenje? Povratak? Nagrada?

foto Pexels

Kako se desi? Kako se smesti? Kada te tektonske ploče odluče da se spoje, nošene našim sopstvenim gorućim željama? Ko iscenira detalje?

Možda nikada nećemo saznati. Ono što znamo je da je divno slušati sopstvene početne utiske o ljudima tj. intuiciju. Ako su pozitivni, uploviti u njih. Bitno je ući kroz vrata koja se otvaraju a iza koji možemo da nazremo svetlost. To uvek stomak zna kada oči vide.

Ako je susret pravi, posle dubokog pogleda, osmeha, male nesigurnosti i velike hrabrosti nastaje spajanje, mešanje (prijateljsko, poslovno, ljubavno) i neminovno promene u bićima koja su se srela. A od njih se živi.

foto Pexels

“Ljubav na prvi pogled je samo realizacija maštanja koje nas je proganjalo; to je susret sa licem, figurom ili izrazom koji smo već videli i kome smo se divili sto puta u prošlosti” dodao je Vilijam Hazlit.

Sasvim tačno, takođe. Slike koje nam dolaze su slike koje smo stvarali od ranije.

Susret je i kraj i početak. Kraj maštanja, početak bajke. Kako god da se završi, značajni susreti su uvek naša bajka. Od tih ljudi učimo, zbog tih ljudi se menjamo. Svako ko je ukoračio u naš život ima zauvek mesta u njemu. To su bliski susreti. Prve vrste.

U NLO terminologiji bliski susret prve vrste je najmanje značajan (neko je video leteći objekat na nebu, recimo), a bliski susret teće vrste je druženje sa vanzemaljcima.

Kako god da definišemo, najvažnije su vera i nada da će do susreta doći.

Ana Atanasković/Samo voli

tekst je prvobitno objavljen na sajtu glasjavnosti

Tekst može biti, u celini ili u delovima preuzet i objavljen isključivo uz poštovanje sledećih uslova: uz navođenje punog imena autora i postavljanje linka sa početne stranice ovog sajta, bez prerade preuzetog sadržaja i pod uslovom da se preuzimanje i objavljivanje ne vrši u komercijalne svrhe. Preuzimanje, kopiranje i objavljivanje ovog teksta suprotno navedenim uslovima predstavljaće kršenje autorskih prava.

Beograd je ljubav: Košutnjak

Beograd

Kud čovek da krene iz Beograda „u ovo strašno doba“ ili kud da se dene po Beogradu u ovo, možda najbolje doba? Jer, kako je Čarls Dikens davno napisao It was the best of times, it was the worst of times. You never know.

– Hajdemo na Košutnjak – rekla sam svojoj Prošlosti. – Tamo nema virusa, ima čistog vazduha. Prošlost se složila. Tj. složio se, pošto je muškog roda.

foto Wikimedia

Košutnjak je blizu Ade Ciganlije, na kojoj smo bili. Cap, cap i odvezli smo se uz strminu ulice Kneza Višeslava do Aleksandar kluba. To je jedna od onih ulica koje vode ka osećanju prosperiteta osamdesetih – Golf naselju. Taj vajb je meni posebno drag.

foto Wikimedia

Krenuli smo stazicom kroz nekoliko četinara sa kojih su se čuli „morski“ cvrčci. To su možda košutnjačke varijante Lyristes plebejusa koje podsećaju na primorske. Ili su to baš oni kojima je dosadilo more pa su došli u srednju zemlju i to na uzvišicu koja je dobila ime po košutama kojih je nekad tu bilo. Otišle su.

Neko ode, neko dođe na to brdo koje je nekada bilo lovište kneževske porodice Obrenović, smišljeno od strane koga dugog do Miloša Velikog  (naredio je bio i da se napravi vodovod za pojila za divljač). Otišle su kada su ubijeni poslednji Obrenovići i kada je njihovo ograđeno šumsko dobro, koje su koristili za lov, otvoreno za građane.

Na Košutnjaku sam bivala ali parcijalno, retko sam pešice povezivala donji, levi i desni kraj šume. Ušli smo u dubinu i u stazice kojima se ređe ide, što mi je u početku delovalo kao odlična avantura. Veoma brzo sam izgubila orijentaciju, pošto mi nije zapisana u DNK što je povuklo moj kontrolišući um da kaže:

– Izgubićemo se!

Nisam bila svesna da iz mene govore poslovno-životni atavizami koji mi strahom od presecanja jedu dušu.

– Pa šta? – rekao je Prošlost. – Jel’ pričaš danima da hoćeš da isplivaš i odeš sa mesta koje ne voliš? A ovamo nećeś da se izgubiš na Košutnjaku? Izgubi se, oseti to!

– U pravu si – osvestila sam svoje stanje, shvativši koliko je u pravu.

foto Wikimedia

I krenusmo kroz staze u osećanje neznanja. Samo hod, srećnost i sadašnji trenutak. Ponekad je potrebno izgubiti se da bi se našao. Zaista, muči me vezanost za jednu sigurnost koja se pretvorila u omču oko mog vrata. Godinama želim da odem i godinama se ne odvezujem jer je, kao, sigurno.

A sigurnost koju ne voliš ubija dušu! I sve kao hoću da se pustim ali to je sigurno a od te sigurnosti umirem, gasim se i potirem, jer niti je ona ja niti sam ja ona, srele smo se u mojoj nesvesnosti i već dugo me, po izlasku iz zablude, udara u glavu. Otići! Jedino je rešenje otići. U nepoznato, ako je potrebno, u totalni rizik, u nepoznavanje, gubljenje, ako je potrebno, samo otići sa tog strašnog mesta. Zahvaliti mu se, ne ljutiti se, ali otići po svaku cenu! Kako je to teško kad ne znaš kuda ćeš dalje, ne postoji to nešto drugo sigurno za šta se možeš uhvatiti pa prvom reći konačno zbogom. Ali možda je baš tu the catch i čar, da ne znam kuda ću i da moram da se borim.

foto Wikimedia

A i šta je sigurnost? Ne postoji u ovoj stvarnosti koju vidimo. Nije bio siguran ni jedan knez, Mihailo Obrenović, koga su na istom tom Košutnjaku ubili. Misliš – knez si, vladar, glavni si, osiguran si. Misliš – krizna su vremena a nešto je redovno i sigurno. Sigurno je samo da  postoji Bog i to jedan, Svedržitelj. Sve ostalo u ovom materijalnom svetu za šta se mi vezujemo i u šta se pouzdavamo, ma koliko trenutno delovalo jako, propadljivo je.

10. juna 1868. godine sin kneza Miloša, plemeniti Mihailo, izašao je iz rezidencije Obrenovića na Topčideru da prošeta Košutnjakom. Bio je u društvu Anke Konstantinović – Obrenović, svoje sestre od strica, njene majke Tomanije, njegove strine, Katarine Konstantinović, Ankine ćerke, ađutanta Svetozara Garašanina i polužitelja Mite. Izašao je iako mu je Nikola Hristić, tadašnji predsednik vlade i iskusni policajac, govorio da mu je život ozbiljno ugrožen. Nije ga poslušao da pojača lično obezbeđenje. Mihailo, prosto, nije mogao da poveruje u to. Bio je siguran da ne postojie rđavi i nečasni ljudi koji bi „digli ruku na svog knjaza“. Ah, sigurna nesigurnosti! I ti, sigurnosti, koja lažeš da postojiš samo da bi nas odvojila od naše lepše sudbine, od puteva kojima težimo!

Ilija Grašanin, Svetozarev otac, nije hteo da ide u šetnju rekavši da se „boji zverova koji vrebaju šumom“. Četvorica su u Košutnjaku čekali kneza Mihaila, sa pištoljima. Trojica su pucala (Anka je ubijena a Katarina i Mita su ranjeni).

Dakle, istina je! – izustio je knez dok je ađutant jurio ka njemu sa isukanom sabljom, ali nije stigao, pogođen je u ruku. Lokva kneževske krvi je tekla Košutnjakom.

foto Wikimedia

Posle je ministar vojni Blaznavac izvršio državni udar i uveo policijski čas, Hristić i on su pohapsili zaverenike. Ali krv se ne može oteti iz zemlje. Tu je kneževska krv, i dok hodam iza Prošlosti, pokušavajući da se pustim od onog za šta se držim u strahu, u procesu hodanja u kome ne postoji gde i kuda, već samo korak, pa kuda izađemo.

Nailazimo na čistinicu u kojoj dominira jedno veliko drvo a prostor je kao stvoren za rituale. To drvo je glavno a ko njega je prostor za ljude. No, ja sam odbacila rituale i prihvatila samo jedan put, samo jedno verovanje. Iako deluje primamljivo, ne prilazim tom mestu, iako sam umorna, ne sedam tu. Ranije bih. Košutnjak ima dobru dušu, ali ne može on zabraniti ljudima da čine zlo ako žele. Ni knez ni Košutnjak ni kolo sreće, ništa ne može zaustaviti onog ko u trenutku čini nešto loše. Sa osećajem da su na toj čistini možda bivali neki rituali kažem Prošlosti:

– Idemo dalje!

Ubrzo smo naišli na običnije i skromnije a mnogo prijatnije mesto – nekoliko položenih panjeva. Gledala sam u visoke u krošnje iznad mene i razmišlala o sigurnosti.

If you are unhappy with anything, whatever is bringing you down, get rid of it. Because you’ll find that when you’re free, your true creativity, your true self, comes out, rekla je Tina Tarner.

Mislim misli i puštam misli. Shvatam i dišem. Shvatam i molim se bez molitve. Gledam. Smirena sam, posle nekoliko dana nemira. Ne znam šta ću uraditi, ali sam smirena. U Košutnjaku, na kvadratnom metru zemlje na kojoj ranije nikada nisam stajala, u šumi projektovanog sna, u šumi koja diše za ovaj grad Beograd.

A on joj se nije baš oduživao. Posle doba kada su Obrenovići obožavali i čuvali Košutnjak, došli su periodi kada je bio potpuno zaboravljen, pa su se građani čak i bahato odnosili prema njemu, bacajući smeće. Među hrastove lužnjake, u gradska pluća, u kneževsku krv koja je ostala, tu su bacali Beograđani đubre i pravili deponije!

Pa su krčili, gradili i palili. I ko zna šta sve ne.

Rastužuje me to. Gde ćemo naći mir, kroz koje alveole će disati ovaj grad, možemo li opstati bez Košutnjaka, mesta na kome možemo da se izgubimo da bismo se ponovo našli?

Ana Atanasković / Samo voli

autorka knjige “Beograd je ljubav”

Tekst može biti, u celini ili u delovima preuzet i objavljen isključivo uz poštovanje sledećih uslova: uz navođenje punog imena autora i postavljanje linka sa početne stranice ovog sajta, bez prerade preuzetog sadržaja i pod uslovom da se preuzimanje i objavljivanje ne vrši u komercijalne svrhe. Preuzimanje, kopiranje i objavljivanje ovog teksta suprotno navedenim uslovima predstavljaće kršenje autorskih prava.